Piše:dr RADOSLAV T. STANIŠIĆ, filmski i TV reditelj
Koji su zapravo razlozi, zbog kojih je sve to tako u filmu, kao i u čovjeku, često nedokučivi. Međutim, slika neosporno potvrđuje da je prošlost ovdje mnogo više prisutna nego budućnost, koju tek nejasno nagovještavamo ili o njoj razmišljamo.
To može da se prati i kroz izvjesnu patetičnost i ritual kojim su ukrašeni mnogi prizori vezani za Zigfrida pa i za samu Krimhildu. Za Frica Langa vjerujemo da je krajnje subjektivan, a on želi da svoju subjektivnost predstavi kao univerzalnost medija. „Zigfrid” i „Krimhildina osveta” jesu dva potpuno različita filma.
Sigurno je tadašnjoj publici bilo neobično gledati ih odjednom. Oba filma govore o legendarnoj priči koja je postala slavna zahvaljujući „Krugu” Ričarda Vagnera. U „Krimhildinoj osveti” Lang napušta fantastiku i mitologiju i film bi skoro mogao proći kao istorijski ep. Sva melodrama je pompezna i pomalo spora, a Lang sigurno zna kako to naglasiti. Ono što osvaja jeste Langov hrabar, vizuelno fascinanatan dizajn – likovi u šlemu sa krilima, kostimi i zidovi sa snažnim trokutom i dijamantima. Njegovi filmovi su gotovo arhitektonske fantazije. Prvi, u znatnoj mjeri idilično intonirani dio, smireno je formalno oblikovan, pri čemu dominira geometrijski pravilna i monumentalna arhitektura; u drugom je dijelu tome suprotstavljen haotični mizanscen, skladan sa silovitim sukobom Huna i Burgundijaca koji, uobličen izrazito dinamično, zauzima najveći dio filma.
Zato on svojim djelom, posebno njegovim sadržajem ubjeđuje, čini se kao da je veoma krut u svojim pozicijama da bi mu se više vjerovalo, nastoji da bude konsekventan do kraja, a za to mu je potrebno veoma mnogo mašte, a još više kreativne snage, pa se ponekad i zaklanja iza mistike, snažnih efekata ili sopstvenih opsjednutosti ljepotom i nedokučivosti tih starih legendi. Ako mu je potrebno on pada i u ekstazu prije nego što rješava neke probleme koji se logično nameću tokom samog zbivanja. On odbija logiku događaja, ne vodi računa o psihologiji ili očekivanim reakcijama, jer su njegovi zanosi oslobođeni svakog realizma. Režija se kreće u domenu sopstvenih ideja, nastoji da njima nadahne i samu legendu. To je njegova vizija univerzalnosti, ali i pristrasnosti i stoga je i ne podređuje samom filmskom izrazu. To možda zvuči paradoksalno kada se zna da u ovakvim konstrukcijama ništa nije ostavljeno slučaju, jer je sve do sitnica isplanirano i gotovo iscrtano, da se pred kamerom vrši samo doslovna reprodukcija crteža. Radio je to Fric Lang i u svojim ranijim filmovima ali mu to ipak nije smetalo da tim uopštenim i okamenjenim svjetovima da smisao zbog kojeg ćemo se prema njima morati opredijeliti. U krajnjem slučaju takav estetski odnos prema izrazu nije opterećen potrebom da film obavezno bude dobar i da u svemu ima kvailitete koji mogu biti prihvatljivi za publiku. To je jedna vrsta vjerovanja u filmske vizije pa ako uspijemo da ih shvatimo ili čak prihvatimo, moguće je da oni utiču na naš život i samu stvarnost ma kako ona bila oprečna u svom svakodnevnom djelovanju. Fric Lang i njegov scenarista Tea fon Harbu vjerovali su da je film umjetnost raspoloženja, zanosa i snage i da su njegove vizuelne mogućnosti drugačije od literature i slikarstva.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.